Sećanje na Lopičiće

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da napišem nekoliko redaka mojih sjećanja na Lopičiće, naravno one koje sam poznavao i sa kojima sam imao prijateljske i drugarske odnose. To sam tim prije uradio što se radi o prilogu uz novo izdanje knjige o „Lopičićima“ Janka K. Lopičića starog komuniste i moga partijskog druga iz perioda od prije Drugog svjetskog rata i saborca iz revolucije i narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. godine. Moja sjećanja, na Lopičiće odnose se prije svega na one koji su rođeni i živjeli u selu Petrovićima iza Kostadina, gdje sam često odlazio i sa njima se družio. To se prije svega odnosi na Blaža M. Lopičića i članove njegovog domaćinstva, zatim Janka i Pavla K. Lopičića, Stanka P. Lopičića, Đura F. Lopičića i druge. Iz gimnazijskog perioda i perioda studiranja na Beogradskom univerzitetu sjećam se Đoka F. Lopičića koji je studirao na Filozofskom fakultetu i Punje – Nikole M. Lopičića, koji je takođe studirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Sretao sam se tokom perioda od prije Drugog svjetskog rata u raznim prilikama sa još dosta Lopičića, ali sam njihova imena zaboravio, i kontakti i razgovori koje sam sa njima vodio izblijedili su u mom sjećanju.

Moje prvo poznanstvo sa Lopičićima vezano je za ženidbu moga brata Luke sa Draginjom – Dragom N. Lopičić iz sela Petrovića iza Kostadina. Drage je sa svojom majkom Janicom, bratom Borom i sestrom Stanicom živjela u zajednici sa svojim stricem Blažom M. Lopičićem. Rano je Drage, još u djetinjstvu ostala bez oca Nikole pa je nju i njenu užu porodicu prihvatio stric Blažo sa kojim su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sve do poslije Drugog svjetskog rata. Domaćinstvo Blaža M. Lopičića i šira zajednica okupljena oko njega i dan-danas su mi u živom sjećanju mada je prošlo preko 70 godina od mog prvog susreta i poznanstva sa tom porodicom i kasnije, rekao bih, pravog i iskrenog prijateljstva.

Blažo M. Lopičić bio je odličan domaćin, veliki veseljak ali i autoritet u porodici. On je sam odlučivao o svim važnijim i značajnijim pitanjima domaćinstva. Mada se vrlo mnogo radilo na obrađivanju imanja i oko održavanja stoke, u domaćinstvu je vladala vesela, zdrava atmosfera i harmonija, kojoj je ton davao sam domaćin. Kao mladić, poslije Dragine udaje za moga brata Luku, volio sam da češće odem za Kostadin. Tamo sam uvijek uživao gostoprimstvo i nepodijeljene simpatije svih ukućana. Znao sam ostati u posjeti domaćinstvu Blaža M. Lopičića po nekoliko dana pa i više.

Dva su osnovna razloga za to bila: Prvo, odlično gostoprimstvo koje mi je ukazivano koje sam već opisao. Osjećao sam se vrlo ugodno prilikom svake posjete, skoro kao kod svoje kuće. Rado sam se, dobrovoljno i na sopstvenu inicijativu uključivao u razne zadatke članova domaćinstva. Ponekad su svi članovi domaćinstva išli da okopavaju kukuruz, ili praše krtolu, a ponekad se išlo u dva do tri pravca po drva ili tri člana domaćinstva. Ja sam sa motikom preko ramena išao sa članovima domaćinstva i radio po cio dan. Blažo M. Lopičić znao je da kaže: „Ovakvog gosta rijetko ko ima.“ „Dođe u posjetu a po cio dan radi zajedno sa svima nama.“ Drugo, u selu Petrovićima, zapravo zaseoku sa četiri-pet kuća, bilo je dosta komunista ili njihovih simpatizera, sa kojima sam do duboko u noć, svakoga dana, vodio razgovore o problemima radnika, njihovoj obespravljenosti i eksploataciji radničke klase, i o teškom fizičkom radu radnika uz minimalne zarade sa kojima se nije mogla obezbijediti ni sopstvena egzistencija, a kamoli egzistencija porodice, o represijama vladajućeg režima nad komunistima i njihovim simpatizerima itd.

Vodili smo takođe razgovore o Sovjetskom Savezu i dostignućima Rusa u izgradnji socijalizma i komunizma. Nama jugoslovenskim komunistima, Sovjetski Savez predstavljao je uzor kako treba da radimo i borimo se da bi ostvarili društvo slično onom, kako smo mi vjerovali, koje su sovjetski komunisti već bili ostvarili u svojoj zemlji. Nekritički smo i u superlativima ocjenjivali sve što je rađeno u SSSR a da pravo stanje zapravo nijesmo ni znali. Ovi razgovori sa drugovima i prijateljima bili su drugi razlog što sam rado odlazio u posjetu domaćinstvu Blaža M. Lopičića. Najčešće sam razgovarao sa Jankom i Pavlom K. Lopičić. Obojicu sam doživljavao kao izgrađene komuniste, koji su u diskusijama bili konkretni, jasni i argumentovani i bilo mi je zadovoljstvo družiti se sa njima. Često smo razgovore vodili u njihovoj kući... Stanko P. Lopičić, učitelj, ostao mi je u prijatnom sjećanju kao miran, staložen i razložan diskutant. Često se Stanko priključivao razgovorima i diskusijama sa Jankom i Pavlom u njihovoj kući. U tim diskusijama čitali smo proglase, pisma, članke i druge partijske materijale koje smo pribavljali od Pokrajinskog komiteta partije. Pored gore navedenih drugova u razgovorima su povremeno učestvovali i drugi ljudi, čijih se imena ne sećam, a koji su dolazili u posjetu Janku i Pavlu. Iz razgovora sa Jankom i Pavlom, imao se utisak da je početkom tridesetih godina rad Partije i u drugim selima Ceklina bio ogranizovan i da je puno ljudi bilo obuhvaćeno partijskim radom. Kada su mi poslije Drugog svetskog rata drugovi kazivali o masovnom učešću Ceklinjana i bratstva Lopičića u narodnooslobodilačkoj borbi, bilo mi je jasno da zasluga za to, dobrim dijelom leži u organizovanom partijskom radu prije rata kojim je bilo obuhvaćeno puno ljudi.

Lopičići su, kako sam saznao, zajedno sa Strugarima i Jovićevićima, bili bratstvo koje je najviše stradalo među Ceklinjanima u Drugom svjetskom ratu. Saznao sam da je u narodnooslobodilačkom ratu od 1941-1945. godine, od ukupno oko 150-200 domaćinstava koliko je bilo u Lopičićima, boraca NOR-a bilo preko 130 od kojih je 36 poginulo u borbi za slobodu. Svaki peti muškarac bratstva Lopičića poginuo je u borbi za slobodu. Za mene lično, to predstavlja impresivan doprinos jedne porodice, odnosno bratstva, oslobodilačkoj borbi naših naroda pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije.

Sama činjenica da su iz četiri-pet domaćinstava iza Kostadina učestvovali u NOB-u Janko, Pavle, Stanko, Boro i Uroš Lopičić rečito govori o ulozi Komunističke partije u pripremi boraca za narodnooslobodilačku borbu. I sam sam se poslije Drugog svjetskog rata, kada sam posjetio domaćinstvo Blaža M. Lopičića, za Kostadin uvjerio koliko su ljudi, žene i djeca iz ovih četiri-pet domaćinstava iza Kostadina stradali tokom rata. Prema kazivanju domaćina, svih četiri-pet kuća u zaseoku iza Kostadina, popaljeno je odmah poslije ustanka 1941. godine, a žene, djeca i starci otjerani u logore. Tako je Blažo M. Lopičić sa porodicom godinu dana robijao na Rijeci Crnojevića i u Albaniji. Po puštanju iz zatvora, porodica je 1942. godine sopstvenim radom uspjela da osposobi polovinu kuće za stanovanje, da bi 1943. godine ponovo bili svi protjerani iz svojih kuća i odvedeni u logore, a njihove kuće opet popaljene. Tako je i Janica N. Lopičić, majka Dragina (moja snaha), dopala zatvora u Barskom logoru u kome je bila preko godinu dana. Bilo je to vrijeme patnji i stradanja, ali su ovi hrabri ljudi sve to stoički podnosili jer su vjerovali nama komunistima. Saznao sam iz kazivanja ljudi iz ovog malog zaseoka da su tokom rata hrabro poginuli kao komunisti: Stanko Ć. Lopičić, učitelj, na Kupresu u svojoj 35 godini života i Uroš Đ. Lopičić na Sinjajevini kao borac Prve proleterske brigade u svojoj devetnaestoj godini života. Bogdan-Boro Lopičić, rođeni brat moje snahe Drage, bio je mlađi od mene nekoliko godina. Dobro se sjećam Borovih dolazaka preko ljeta kod Drage i Luke u našoj kući u Crmnici. Išao je za nama starijima kud kod smo se mi kretali po selu. Boru je bilo jako stalo da ga vidimo sa nama kad god smo išli da igramo fudbal, što se iz raznoraznih razloga nije uvijek dešavalo. Povremeno sam se sa Borom viđao u Beogradu dok je bio na studijama prava, no, tada sam ja bio u dubokoj ilegali zbog progona policije, tako da su naša viđanja bila vrlo rijetka.

Naše prijateljske odnose nastavili smo i poslije Drugog svjetskog rata. Boro je sa porodicom živio i radio u Beogradu. Povremeno smo se posjećivalo. Janica Borova i Dragina majka dolazila je u posjete mojoj majci Mari koja je živjela kod mene. Na isti način moja majka je odlazila u posjete Janici koja je živjela kod Bora. Obe zajedno odlazile su u posjete Dragi i njenoj djeci koji su takođe živjeli u Beogradu.

Želim da se ponovo osvrnem na moje prve susrete sa Blažom M. Lopičićem koji su mi ostali u odličnom sjećanju. Prema Draginom kazivanju, Blažo se nije htio ženiti, dok bar ona ne odraste i uda se, da bi time izbjegao eventualne konfliktne situacije dovođenjem još jedne mlade žene u kuću pored četiri-pet postojećih. Blažo se oženio tek posle Dragine udaje, kada je imao preko 40 godina.

Kada je moj brat Luka išao zajedno sa Milom, bratom od strica, da prosi Dragu za ženu, Blažo M. Lopičić je nije odmah htio dati. Tražio je nekoliko dana vremena da dobije mogućnosti da se konsultuje i raspita o Luki kod svojih poznanika. Otišao je odmah na Cetinje kod svoga kuma Vasa Z. Vukmanovića našeg rođaka da se raspita o Luki i pošto je o njemu dobio najbolje ocjene i preporuke odlučio se da Luki da pozitivan odgovor. Sa Brankom, mojim bratom od strica išao sam u svatove. Nas dvojica bili smo đeveri. Inače sa Dragom, mojom snahom brzo sam se sprijateljio. Ona je bila vrlo bistra, vedra duha, pametna i vrijedna mlada osoba koja se u našu kuću brzo integrisala. Postojala je harmonija i razumijevanje između Drage i Luke kao i između Drage i moje majke Mare. Drage i ja smo posebno razvili međusobno i uzajamno povjerenje i razumijevanje. Ona je u meni gledala mlađeg brata i ja sam je smatrao svojom sestrom. To tim prije što sam svoju rođenu sestru Milicu tragično izgubio u cvijetu njene mladosti, dvije do tri godine prije Draginog dolaska u našu kuću. Drage mi je u mnogome nadoknadila taj tragičan gubitak. Dokle je išlo povjerenje i razumijevanje između mene i Drage govore sledeći primjeri.

Budući da sam se još u mladosti kao đak cetinjske gimnazije kao i kasnije na studijama sve više i više angažovao u komunističkom pokretu, pa sam često posjedovao partijske materijale, letke, proglase i sl. To je tada bilo zabranjeno i išlo se u zatvor i na robiju kod koga bi se takvi materijali našli. Drage se bez pogovora prihvatila da mi te materijale čuva sakrivene od svih ostalih ukućana pa i od svog muža Luke. Luka je bio svještenik, ideološki protivnik komunista, i nije znao da se u njegovoj kući krije partijski materijal i da to radi njegova žena Drage, upravo zbog mene, svog đevera. Prijateljstvo s Dragom manifestovalo se i na razne druge načine. Dok sam se nalazio na studijama, primjera radi, Drage je, svakog mjeseca, polovinu Lukine plate slala meni, a oni, dakle cijela Lukina porodica, živjeli su od druge polovine. Takva je bila Drage. Možda se može postaviti pitanje zašto pišem toliko o Dragi u sjećanjima na Lopičiće. Ja nalazim opravdanje za to u činjenici da je Drage osnovno vaspitanje i obrazovanje kao i moralne i etičke osobine sticala i izgrađivala isto tako uspješno dok je bila Lopičićka, kao što ih je nastavila udajom u Vukmanoviće za moga brata Luku.

Kao što sam u početku ovog kazivanja naveo, poznavao sam i Đoka F. Lopičića, ali sa njim nijesam imao prilike da se družim i razgovaram kao što sam to radio sa Jankom i Pavlom Lopičićem, na primjer. Đoko je bio nešto stariji od mene. Sjećam ga se po odličnim sastavima za literarnu sekciju – Cetinjske gimnazije. Sretao sam se s njim nekoliko puta i na Univerzitetu u Beogradu. Znao sam da je bio komunista, no putevi i zadaci na kojima je svako od nas radio ukrštali su se, tako da nijesmo imali prilike da zajednički djelujemo i radimo niti se družimo. Čuo sam poslije Drugog svjetskog rata da je Đoko poginuo kao komunista hrabro se boreći sa ustašama u Bugojnu 1942. godine.

Sjećam se takođe Nikole – Punje Lopičića, darovitog đaka Cetinjske gimnazije i studenta Filozofskog fakulteta u Beogradu. Sa njim sam imao nekoliko susreta po kojima mi je ostao u sjećanju, mada bliže saradnje sa njim nijesam imao. Poznato mi je bilo da je on bio komunista, jer je tako i djelovao.

Ovim bi moja sjećanja na Lopičiće bila završena.

Reževići, aprila 2000. godine

1. Objavljeno u knjizi "Lopičići bratstvo u Ceklinu" 2001. godine