Lopičići bratstvo u Ceklinu

Tri riječi za radostan izgovor: Lopičići znamenito prezime; bratstvo najbliže srodstvo; Ceklin kitni predio stare Crne Gore.

1.

Ima li plemena u staroj Crnoj Gori, ima li zaista, ispred Ceklinjana, da je posjednik kraja, klimom prijatnijeg, prirodnim ljepotama bogatijeg, istorijskim spomenicima imućnijeg.

Ceklinsko blato je zapadni vitao Skadarskog jezera; i Rijeka Crnojevića izvorom i čitavim tokom je ceklinska; i južna strana pobrđa do blizu Cetinja pripada Ceklinjanima. U njihovu su vlasništvu, dakle, i brda i poljane, vrtače i lugovi, izvorske vode, sve čudesna ljepota od gornjoceklinske površi, obodskog kanjona, pa dubokog korita Rijeke Crnojevića sa uporednim visovima i onamo nizdolima te Ceklinskog polja pri uvoru rijeke Morače u Skadarsko jezero.

Oblicima zemljišta raskošan i plodnošću njiva i uzbrdica prirodno darodavan, sav je ceklinski predio; što raste u jadranskom primorju, i čemu su pogodniji krajevi na sjeveru, sve to uspijeva i na ceklinskim imanjima. Ovud, ljetnih dana, za podneva, sunce žari da sažeže svaku zelen, a uveče svježinu nanosi blago strujanje tihog vetra; zimi, pak, Ceklinštak je još pod dubokim snijegom a pokraj rijeke i uz obalu jezera, na rastinju već pupoljci, uskoro će da cvatu.

Pored Ljubotinjana, saplemenika u Riječkoj nahiji, i podalje Crmičana, jednih i drugih sa pravima na koristi od vodenih tokova i zapadne širine Skadarskog jezera, Ceklinjani ovdje imaju najzamašniji posjed, zvan Ceklinski ribolovi; i shodno tom blagu, bratstvom tvorenu plemensku zajednicu, gotovo romantične ljepote, geografi i etnolozi kažu, izuzetnu na Balkanu.

Na zemljište ceklinskom leži Žabljak, sjedište Crnojevića za čije vladavine od Turaka još neporobljena Gornja Zeta dobija naziv – Crna Gora.

Usred ceklinske krajine nalazi se Obod, brdašce, na kojem stoluju Crnojevići po napuštanju Žabljaka pod pritiskom Turaka.

Ovde, na Obodu, pored svoga dvora, vladar Crnojević postavlja iz Mletaka donesenu štampariju koja izrađuje i izdaje crkvenu knjigu, prvu objavljenu krasnopisom ćirilice, uopšte, među Južnim Slovenima.

A podno Oboda, preko vodenom toka, na lijevoj obali, nastaće prvo naselje u Crnoj Gori, gradskog obličja, običajne društvenosti i ubodstva za robni promet, nazvano Rijeka Crnojevića.

Ceklinsko je i Crkovno polje, za dobrobit povjereno manastiru na Cetinju, čim se ovdje posljednji Crnojević smjestio i tu štampariju prenio, dolazeći sa Oboda.

Carev laz, bojište bitke kojom ratnički počinje nakon dva vijeka okončano oslobađanje Južnih Slovena ispod Osmanlija Turaka, prisoje je u Ceklinu, na istočnoj strani granično sa Lješanskom nahijom. Otad, svaki pohod turski iz Zetskog polja i dolazak preko Skadarskog jezera, a usmjeren ka Cetinju, zaustavljan je otporom branilaca na brdima ceklinskim. Dvaput, baš odsudno, turska prethodnica je zadržana na Košćelama, prevoju iznad Oboda i izvora Rijeke Crnojevića; odavde se svom njenom vojskom vraćala natrag.

Oglasile su se Košćele i u trinaestojulskom ustanku, kad je tu okupatorska vojska potučena, prije i žešće, nego potom istih dana na drugim mjestima širom Crne Gore.

2.

I koliko još ima vrsnog i izvrsnog, istorijski velikog i epski znatnog, iz duhovnosti i predmetne svojine Ceklinjana, da se spomene, istakne, pohvali, pa svaka ta vrijednost ozračjem da svijetli i po ulozi i prema doprinosu bratstva Lopičića.

Nastanjeni su Lopičići u nekoliko naselja ceklinskih, a glavno stanište, kaže se, matični dom, imaju na Gornjem Ceklinu, po njihovom prezimenu baš nazvan grozd zgusnutih kuća. Iznosita je ta blaga strmen podno Ceklinštaka, okrenuta istoku, sva suncu otvorena da je odjednom rano izjutra pozlati, danju grije, predveče toplom ostavlja otiskujući se na zapad.

Ispred kuća Lopičića, između sunca i zemljišta put istoka, nema visa da bi prepriječio pogled čovekov, sve onamo do grebena dalekih Prokletija.

To je blagost i blagodat; dječaka i djevojčicu ozari radošću, tek probuđenim tijelom i duhom zapliva osjećaj – sav svijet je moj; u momka i djevojke pokrene silu, mišlju očas da preleti zemlju, snagom bira dejstvo, voljom hoće k visinama; domaćin i domaćica vedro k poslovima žure, na njivama i uz bregove da se radi što rastinju godi, i u kući sređuje što za čeljad treba; starina, sa suncem na vjeđama, svoju krepkost i radinost bake da ulažu u temelje porodice, od ljepote i valjanost djece i krasote unučadi da imaju toplinu u grudima, oko srca radost, u svijesti pojam – blagoslov božanski neka uzdrži, veže vijenac sreće moga doma.

Sve te obdarenosti, prirodne na mjestu gdje svaku česticu zemljišta podnebesje napaja suncem i sav život k visinama uznosi, svojstvene su Lopičićima; od toga i sastojci bića njihova bratstveničkog soja.

U družini, među momcima najvišim rastom i najljepšim likom, uvijek su Lopičići, ne jedan, nego često braća, otac i sin, i blizak im rođak.

Na skupu, besjedama o plemenu, narodu i državi, među najsmjelijim govornicima, Lopičić se ističe bistrinom pameti, bogatstvom riječi, boračkom voljom, ustaničkim naponom.

U društvenom poduhvatu, u plemenu i narodu, Lopičića ne tražiti izvan prethodnice; među prvacima, oni su namjestu gdje čelo družine odstojava; i u vijeću predvodnika nalazi se Lopičić, te koliko puta za davnog doba i u nedavnom vremenu bijaše da je on vođa, starešina, prvi heroj.

Lopičiće odlikuje prvenstvovanje i u sledstvu savremenostima. U prosvjećivanju Crne Gore, na primjer, oni su prigrlili školstvo; bez dužeg oklijevanja omogućuju i ženskoj djeci da uz muškarce stiču osnovnu pismenost. I svojim visokoobrazovanim sinovima i braćom, kćerima i sestrama, duhovno izdižu bratstvo i daju dićnost čitavom plemenu Ceklina. Lopičići imaju sveštenike, učitelje, oficire, ljekara da li prije nego druga bratstva u Ceklinu, pravnike, profesore, pisce, modernog pripovjedača među prvim u Crnoj Gori, ekonomiste, poznavaoce prirodnih nauka, visoke državne službenike, političke radnike, diplomate, upravnike društvenih dobara, odista sudionike u svakom zanimanju potonjim tehnološkim znanjima i sredstvima omogućenom i obavljanom.

U Lopičića danas blagotvorna osposobljenost za sve struke ima mogućnost opštu i osobenost bratstveničku; od nasleđa je težište a po savremenosti nahođenje; krstu bivstva počinak je u zavičaju. Učenja i zanimanja slažu se i tvore kako je čemu svojstveno; u svačijem dejstvu jedna volja a doslednost rodbinstvu stavom i zamahom, sudom i odnosom; Lopičić je prepoznatljiv.

Sva divnost ceklinska i odlučnost bratstvenička Lopičiću vrijede u svijetu prostranom i raskošnom; starinstvo i postojbina imaocu davaju otmenost, pregaoca čine gordim. Svijet je obitavalište a zavičaj svetinja; otuđenje je nemoguće. Otud, Lopičići da su ponosni ceklinom a Ceklinjani ponositi svojim Lopičićima.¹

1. Objavljeno u knjizi "Lopičići bratstvo u Ceklinu" 2001. godine