Đuro Vukov Lopičić, profesor (1894-1944)

ROĐEN DA SLAVNO UMRE

Još nije bio navršio petu deceniju života, (rođen je 29. aprila 1894, a poginuo 1. februara 1944. godine), kada je zauvijek napustio porodicu, školu i svoje vaspitanike, borbeni stroj revolucije i svoje rodoljublje platio sopstvenim životom – Đuro Lopičić, profesor, vječiti putnik i brodolomnik koji je čitav svoj život posvetio borbi za bolje sutra. Bilo je to početkom pretposljedne ratne godine – u Jagodini – u danima kada je slobodarski srpski narod preživljavao najteže trenutke u svojoj novijoj istoriji. Bilo je to vrijeme kada je pomahnitalo četničko rukovodstvo, uživajući podršku okupatora, nastojalo da sve slobodoumno “povije šiju” i poslušno izvršava naređenje tuđina.

No, oni u tome nijesu uspjeli, jer “rođeni da slavno umru” ostali su uzdignuta čela, prezirući i četnike i okupatora. Teško se u tim danima bilo održati, naročito ljudima sa strane, koji su u Nedićevoj i Dražinoj Srbiji bili stavljeni van svakog zakona. Onaj koji nije hteo niti želio da stupi u izdaju svoga naroda, po najkraćem postupku, bio je stavljen pod slovo “Z”, a to je značilo zariti mu rez kame ispod grla. Jedan od tih “izvanjaca”, vaspitan na primjerima čojstva i junaštva, kome je bilo stalo do ponosa, dostojanstva, odanosti narodnoooslobodilačkom pokretu, bio je Đuro Lopičić profesor koga nije mimoišla četnička kob.
Nakon završetka osnovne škole u rodnom Gornjem Ceklinu 1907. godine, kad mu još nije bilo ni punih trinajest godina, Đuro je napustio siromašno rodno ognjište i krenuo u “bijeli svijet, trbuhom za kruhom”. Ko zna koliko je lutao, koliko besanih noći gladi i žeđi proveo dok je stigao u Jagodinu! Možda se već bio umorio od dugog puta pa se tu zaustavio – da predahne. Iako još neočvrslih prstiju, prihvatio se službe kod nekog imućnog domaćina. Danju je radio u gazdinoj kući i na imanju, a noću provodio besane časove nad knjigom. Želio je da dobije više obrazovanje, pa se vanredno upisao u gimnaziju što je za ono vrijeme bila prava rijetkost. Bez ičije pomoći dobio je diplomu zrelosti. Htio je da nastavi školovanje, ali ga je u tome spriječio Balkanski a odmah zatim i Prvi svjetski rat. Tek poslije oslobođenja, upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta ali i tada kao vanredni student. No to mu ništa nije smetalo. Radio je i studirao. U 36 godini života (što takođe na određen način govori o njegovoj upornosti), dakle 1930. godine diplomirao je.
Uz dobijenu diplomu nalazilo se rešenje kojim mu se za prvo mesto službovanja određuje gimnazija u Vranju. Tek što je bio ukotvio svoj brod stiže novi premještaj – Pirot. Ni u Pirotskoj gimnaziji nije našao mira. Nastavio  se onaj njegov “hod po mukama” neprestanih premještaja (često bez ikakvih razloga). Za one u to vrijeme bolje upućene znalo se da se čestim premještajima nastojalo umanjiti opasnost od uticaja i djelovanja na široke mase “lijevo” orijentisanih profesora. I, da bi ta slika bila što potpunija valja istaći da je Đuro pored već pomenutih gradova službovao još i u Zaječaru, Knjaževcu, Ćupriji i Jagodini.
Katastrofa koja se dogodila našoj zemlji aprila meseca 1941. godine zatekla ga je u Peći, kao mobilisanog vojnika bivše jugoslovenske vojske. Srećom, uspio je posle kapitulacije i raspada naše vojske da izbegne zarobljavanje i da se srećno vrati u Srbiju.
Nadao se da će u Jagodini, među svojim prijateljima sa kojima je bio prisan – prosvjetnim radnicima – napredno orijentisanim naći pravo mesto djelovanja, ali i porodični mir. Zato je iz Ćuprije poveo porodicu u susjedni grad. Predavao je u jagodinskoj gimnaziji, ali nesmanjenim žarom radio i kao aktivista za NOP. Uživao je ogroman autoritet ne samo među kolegama i vaspitanicima, već i u gradu u kome je za čitavo vrijeme okupacije neprekidno tinjala borba za slobodu. Uspio je profesor Đuro da se održi sve do početka 1944. godine, kada je na osnovu potkazivanja okupatorskih slugu, sa školskog časa iz gimnazijske učionice poveden i ubijen.
Njegov biograf između ostalog zapisao je i slijedeće:
“Tokom čitavog školovanja ispoljavao je napredna i progresivna shvatanja i poglede na svijet i društvo. Na punu podršku radničke klase i Komunističke partije Jugoslavije, orijentisalo ga je, ne samo porijeklo i težak životni put, već i uticaj brata Dušana, istaknutog borca – komuniste u periodu iza Prvog svjetskog rata...” Za sve vrijeme postojanja građanske Jugoslavije, bio je iskren i postojan saradnik naprednog revolucionarnog pokreta... Kao takav premještan je više puta, a uoči samih izbora redovno hapšen. Njegov neobičan autoritet, kojeg je uživao u građanstvu, među učenicima i nastavnicima, doprinosili su mu da bude proganjan i maltretiran od strane ondašnjih vlasti... Dolaskom u Jagodinu 1941. godine aprila mjeseca bio je uhapšen, ali na inicijativu stotine građana Jagodine uskoro pušten iz zatvora... U toku rata, vrlo oprezno, sarađivao je sa političkim radnicima u Jagodini, izlažući najvećim opasnostima i sebe i svoju porodicu...
Pri kraju rata bio je otkriven kao aktivni politički radnik i pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta i, mučki, na najsvirepiji način ubijen od Dražinih agenata i izvršilaca poznatih kao “crne trojke”, ne gnušeći se pritom da tom zločinačkom činu prisustvuju članovi njegove porodice.[1]