Nikola Markišin Lopičić, profesor i književnik (1909-1945)

O poslednjim trenutcima života Nikole Lopičića, istaknutog prosvetnog radnika i književnika malo se zna. Njegova htenja, nade,  život, neutvrđenog datuma poslednjeg ratnog proleća u ustaškom mučilištu Lepoglava, presekao je zahvat zločinačke kame (ili sekire). Ni za njegov grob se nikada nije saznalo, niti za pretrpljene muke i kako je zapisao hroničar: “Ne zna se o čemu je razmišljao u poslednjim trenutcima ispred pogubljenja i šta je govorio. Možda su tada kroz njegovu svest, u njegovoj pesničkoj mašti, defilovali seljaci iz okoline Cetinja, koje je socijalistička revolucija, za čiju je pobedu Punja (tako su ga prijatelji najčešće nazivali), dao život, zauvek oslobodila bede i gladi...” Možda su se vraćala sećanja “za katedrom”, ili zabrinutost da li će ga preživeti njegova pisana reč. Možda...
Trebalo je da prođe mnogo vremena nakon njegove prerane smrti, da se Punja otrgne od zaborava. “Taj negdašnji zaborav ličnosti i dela Nikole Lopičića, kako je zapisao J. Petričević, podstakao je A. Ivanovića, pesnika, koga je za života popularnost zaobišla, da napiše “Žalbu mrtvom drugu”.

“... Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa...”

Stihovi pesnika bili su opomena da se otrgne od zaborava delo Nikole Lopičića (koji za života nije video osim nekoliko pripovedaka i roman “Seljaci”), da mu poshumno objave dela: “Domaće ognjište”, “Na kamenu”, “Glad i kamen”, “Ne diraj palmu”, dok je dramski opus “Na katedri”, ostao u rukopisu.
“Ovaj vrsni pripovjedač, kasnije romansijer, još uvijek je malo poznat jugoslovenskoj javnosti... o njemu se pisalo više kao o žrtvi rata nego kao o piscu koji je iza sebe ostavio ako ne opsežno, a ono značajno djelo”, zapisao je književnik Janko Đonović.
Još u đačkim danima, kroz literalnu družinu “Skerlić”, Nikola Lopičić počeo je da se iskazuje na književnom planu, da bi se ubrzo pojavio u časopisima “Mladost” i “Venac” kao sledbenik tzv. socijalne literature. Tad mu izlazi iz štampe i roman “Seljaci” u izdanju SKZ (Srpske književne zadruge), za kojeg je recenziju napisao Ivo Andrić, a Isidora Sekulić i Veljko Petrović predložili za nagradu Srpske akademije nauke (do koje nikad nije došlo zbog autorovog naprednog orijentisanja).
Nikola Punja Lopičić rođen je 1909. godine u Podgorici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Studirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Diplomirao je 1934. godine. Posle diplomiranja postavljen je za suplenta gimnazije u Podgorici, da bi ubrzo zatim bio premešten u banjalučku gimnaziju, a nešto kasnije i za Split.
U gradu pod Marjanom našao je svoj mir – trenutno: položio je profesorski ispit i osnovao porodicu. Uživao je ogroman autoritet ne samo u prosvetnom zavodu u kojem je predavao, već i u građanstvu, naročito među naprednim intelektualcima.
Uoči aprilskog rata 1941. godine mobilisan je u vojsku. Kapitulaciju je doživeo u Sarajevu. Uspeo je da izbegne zarobljeništvo i da se vrati u Split, gde mu se nalazila supruga. Bilo je to u danima proklamovanja tzv. NDH i uspostavljanja ustaške strahovlade. Tu mu videlo se, nije bilo života.
Uz pomoć napredno orijentisanih kolega i prijatelja, jedva je uspeo da sačuva glavu i pobegne. Put ga je doveo na Cetinje, gde su se uveliko vršile pripreme za narodni ustanak. U međuvremenu, po nalogu okupatorskih vlasti, pozvao ga je predstavnik tzv. Prosvetnog odelenja da se prihvati službe profesora cetinjske gimnazije. Ponudu je kategorički odbio, iako nije imao uslova za život (majka, brat i sestra).
Ustanički dani 1941. godine zatekli su ga na Cetinju. Kao i većina intelektualaca rodoljuba u gradu pod Lovćenom, izjasnio se za NOP. Ilegalno je radio sve do početka 1942. godine, kada je uhapšen. Ubrzo je interniran u koncentracioni logor Kavaja, zatim Klos u Albaniji, a početkom 1943. godine u logor Kolfjorito u Italiji.
Osmog septembra 1943. godine oslobodio se ropstva i krenuo na sever prema Apeninima. Čuvan od italijanskih antifašista, u međuvremenu stupa u vezu sa predstavnicima Međunarodnog crvenog krsta koji su mu omogućili povratak u domovinu.
Krajem 1943. godine stigao je u Zagreb s namerom da se prebaci na slobodnu teritoriju. Odmah je uspostavio vezu sa prijateljima NOP i uključio se u rad grupe antifašista intelektualaca, kojom je rukovodio dr Vladimir Čaldarović. (Ova grupa ilegalno se sastajala u stanu pesnika i publiciste Ante Boglića, gde su im poveravani zadaci u ilegalnoj borbi.
Dolazak Nikole i Blaža Lopičića u Zagreb, živo je zainteresovao kvislinge Sekulu Drljevića i Savića Štedimliju. Nastojali su da ih angažuju na svojim antinarodnim projektima ucenjujući ih ustaškim represalijama. Kao i njegov brat Blažo i Nikola je energično odbio ponudu.
Pošto su mu ustaški agenti već bili za petama, Nikola je rešio da što pre pređe na slobodnu teritoriju. Iz Boglićevog stana, s bratom Blažom i grupom antifašista intelektualaca, krenuo je prema Savi. “Veze” međutim nije bilo, pa su se ponovo vratili u Zagreb. Po povratku, svi su uhapšeni (poznata provala) i sprovedeni u ustaški zatvor u Savskoj cesti... Odatle je vodio samo jedan dobro poznati put... u smrt. (M.B.)

NIKOLA M. LOPIČiĆ - BIOGRAFSKI PODACI

Mala enciklopedija PROSVETA, opšta enciklopedija, četvrto izdanje knjiga 2. Beograd 1986. na strani 511:
LOPIČIĆ Nikola (1909-1945), književnik i revolucionar., rođen u Podgorici (Titograd)., gimnaziju učio na Cetinju, Filozofski fakultet završio u Beogradu i bio profesor gimnazije u Podgorici i Splitu., za vreme Drugi svetskog rata interniran u Albaniju., pobegao u Zagreb gde je uhapšen i streljan u Lepoglavi. Pisao je pripovetke., bio saradnik naprednih listova i časopisa., ostavio roman u rukopisu. Dela: Seljaci, Domaće ognjište, Na kamenu.

* *

Nikola LOPIČIĆ
U “Prilozima za leksikon crnogorske kulture”, autora Nikole Rackovića, u izdanju Centralne narodne biblioteke SR Crne Gore “Đurđe Crnojević”, Cetinje 1987. godine, o književniku Nikoli Lopičiću piše:
“LOPIČIĆ Nikola, (Podgorica 1909 – Lepoglava 1945), književnik. Gimnaziju završio na Cetinju a Filozofski fakultet u Beogradu. Bio je profesor gimnazije u Bijeljini, Podgorici, Splitu i Sarajevu. Kao pripadnik NOP-a od 1941. godine, uhapšen je na Cetinju i interniran u Albaniju a zatim u Italiju. Poslije puštanja iz logora, došao je u Zagreb, gde je ponovo uhapšen, odveden u zatvor u Lepoglavu i tamo strijeljan. Pisao je pjesme, pripovetke i prikaze. Sarađivao je u mnogim listovima i časopisima. Djela: Seljaci (Beograd 1939).), Domaće ognjište (Beograd 1951), Na kamenu (Cetinje 1953.), Glad i kamen, izbor (Titograd, 1965), Ne diraj palmu (Cetinje 1972), Brazde u kamenu (Beograd 1976). U njegovoj zaostavštini ostale su dvije drame: Na katedri i Serdar, roman Tuđinac i drugi tekstovi.

Božo MILAČIĆ

IMPRESIJE O DJELU

Čitajući sada ono što je Nikola Lopičić u amanet i zavičajcima i kulturi i umjetnosti ostavio, morao sam se prisjetiti napomene Isidore Sekulić da kulturna istorija svijeta odaje tajnu: “da se umetnički talenti i ideje javljaju, kako u porodicama tako i u narodima, mahom u doba kad materijalna dobra malaksavaju. Kada se u generacijama neke loze istanji zdravlje i imanje...” Potka je njegove proze upravo istekla iz istine i spoznaje trenutka kada se generacijama njegovih zavičajaca, u “generacijama neke loze”, tanji zdravlje i imanje. Tu je njegov osnovni motiv. Tu je i sukob. Odatle i riječ Lopičićeva.
Spomenuo sam Isidoru Sekulić i zato što je ona s Veljkom Petrovićem pisala prvu recenziju o Nikoli Lopičiću. Ne za novine, ne za časopis, nego za dodeljivanje nagrade njegovoj prvoj zbirci proze, za pripovjetke objavljene u izdanju Srpske književne zadruge. No, najbolje je čuti što o tome Isidora Sekulić piše:
“Na starom rukopisu stoji crvenom olovkom: Fijoka... A evo kako je bilo. Pod jesen, ne znam više tačno godinu, ali vreme pred Drugi svetski rat, pozvali su me, dopisnika Akademije,  da odem i primim, od knjiga podnesenih za nagradu, ono što je književnost i što spada u dužnost članova književnika da pročitaju, i da napišu svoje mišljenje koje će se, zatim, u sednici još proveriti. Takav je bio red i običaj. Dve knjige, iste dve knjige predate su bile akademiku Veljku Petroviću i ovde potpisanom dopisniku. Jedno: Milica Kostić “Sama pod suncem” – sveska stihova. Drugo, Nikola Lopičić, Pripovetke. Tačno u određeno vreme – kod predsednika Belića nered nije favorizovan, čak ni trpljen – javili su se recenzenti u sednicu i sa svojim hartijama u torbi. E, sad – Risum teneatis! Sem jedan jedini put u dugom životu, imenovani akademik i dopisnik složili su se da pesnik Panić Surep treba u svom interesu, da jednu pesmicu u svojoj zbirci zameni drugom, iako je prof. Brana Miljković žestoko stajao za tu pesmu – imenovani akademik i dopisnik nikada se nisu mogli složiti ni da je dva puta dva četiri – a sada, o čuda, doneli su u Akademiju potpuno ista mišljenja o dvema knjigama... Potpišemo zapisnik, sedničari, predsednik Akademije, akademik, dopisnik, i slava bogu...
Posle kraćeg vremena opet meni poziv u Akademiju. Šta će to biti? Čovek ponajčešće dobro naslućuje. Šta to može biti: ja sam samo dopisnik, dužnost sam odužila, druge kašike u Akademiji nemam... Akuratno. Znate, ovaj... oni odgore traže, ne, naređuju, da se nagrade ne smeju dati ni Milici Kostić ni Lopičiću. Grom! Pa to još nikada nije bilo! Mi smo napisali šta smo našli i stojimo, kao književnici, za svoje mišljenje. To je pitanje savesti, skoro časti. Najzad, i vi ste potpisali gospodine Predsedniče: a vi ste, po svom običaju, saslušali od konca do konca ono što ćete potpisati. – Da, da, ali vi ne znate šta je ovde... Može li se znati šta je zamerka, i odmah teška osuda vlasti? – Imali smo da čujemo:  Milica je nekako sva drska i razuzdana: napisala je na jednom mestu: da stari bog sedi tamo gore i ređa pasijans, a ne mari šta se u svetu dešava... A Lopičić, on je “klot” komunist. Čuli smo i zaćutali. Causa perorata est ( u slobodnom prevodu bi to značilo “činjenica je otkrivena”). Gotovo je. Akademija dobila opomenu: recenzenti dezavuisani, i valjda podozrivi: a dva književnika – u pakao, ili što bi se sada modernije reklo, u ništavilo.”
Tako su uoči rata neknjiževnici, ne poštujući riječ književnika, odlučili da Nikoli Lopičiću ne pripadne značajna nagrada Srpske akademije nauka. U onom trenutku, a i danas, ipak je značajnije to da su o Lopičićevoj prozi izrekli najpohvalnija mišljenja dva istaknuta pisca, dva književna majstora – Isidora Sekulić i Veljko Petrović. Osjetili su originalnog pisca, darovitog pripovjedača. Kada se sve to danas osvježi i oživi, kada se i to suoči  sa današnjim doživljajem Lopičićeve proze, iznenađenja nema. Nema, jer je Lopičićeva književna riječ, čak i onda kada se radi o zapisu, kada se otvara jedna jedva proširena anegdota – i te kako jaka. I samo na prvi pogled može se ishitreno reći da se ta riječ javlja na jednom uskom prostoru, da opisuje sitne događaje, da donosi  nečeg ranije osluhnutog, pročitanog. U stvari nije tako. Lopičićeva proza, ma koliko nekome izgledala posna, suha, škrta, nedorađena, natopljena je lirikom, višedimenzionalna je i brižljivo je tkana. U njoj je ostao miris Lopičićeva zavičaja, ostali su pejzaži u kojima se čovjek bori sam sa sobom i svim nevoljama koje na čovjeka navaljuju.
Doživio je Lopičić svoj zavičaj najdublje, najprisnije, u teškim vremenima, onom u kome je bio dječak, kada je Crna Gora bila pod okupacijm Austrougarske, austrojaguarske, kako bi rekao Miroslav Krleža, i u vrijeme između dva rata, kada je dane okupacije zamijenila privredna kriza, kada je crnogorsko selo, ne samo u Lopičićevom zavičaju, skapavalo.
Za Lopičićevu bi se prozu prije moglo reći da je gorka nego da je posna. Gorka je morala biti, jer se o ljudima stradalnicima piše, o sirotinji i kraju gdje nerijetko nazivaju neradišama, iako su radiše od rođenja. A biti radiša u kamenjaru, otsječen od svih dobara i daleko od svega osim poreza i drugih nameta, nije tema koja pisca može da zabavlja, nego ga goni da proplače nad sudbinom čovjekovom u takvim uslovima. Otuda u njegovoj prozi ponegdje i prizvuk romantike u snažnoj realističkoj slici. Dobro je to. Bez toga ne bi bilo ni dobre Lopičićeve pripovjetke. To malo romantike pomoglo mu je da isteže izraz, da se za trenutak  oslobodi mračnih doživljaja i slika. Ako se malo dublje doživi njegova riječ, lako se može osjetiti da je u suštini, to što knjiški nazivamo romantikom, nedeljivi dio neromantike...

NIKOLA M. LOPIČIĆ - BIOGRAFSKI PODACI

Pripovjedač (Podgorica 1909 . Lepoglava 1944). Gimnaziju učio na Cetinju, Filozofski fakultet u Beogradu, bio profesor gimnazije u Podgorici i Splitu. Talijanske okupacione vlasti internirale su ga 1942 u Albaniju a zatim u Italiju. Poslije kapitulacije Italije pobjegao iz logora i uspio da dođe do Zagreba gdje su ga ustaše uhapsile i zatim ubile u Lepoglavi. U tim danima propao je i rukopis njegova romana Tuđinac. Lopičić je pisao pripovjetke i sarađivao u mnogim listovima i časopisima (Politika, Srpski književni glasnik, Razvršje i dr.). Srpska književna zadruga izdala mu je 1939. knjigu Seljaci, koja je poslije rata dopunjena ostalim pripovjetkama, izašla pod naslovom Na kamenu.
BIBL.: Seljaci, Beograd, 1939.; Domaće ognjište, Beograd, 1951; Na kamenu, Cetinje 1953.
Enciklopedija Jugoslavije, 5., Jugos-Mak, Zagreb, 1962., str. 552-553.

Janko ĐonoviĆ

NEZABELEŽEN, GOTOVO PREĆUTAN

Često se na žalost, kod nas dogodi da jedan dio tekuće književne produkcije ostane neprikazan i nepoznat široj čitalačkoj javnosti. To se događa i djelima koja ne zaslužuju takvu anonimnost. Izdavačka klima do skoro je pogodovala ovoj pojavi, tako da se neki red u tom pogledu teško uspostavljao. Naravno, od ovoga pravila bilo je izuzetaka, naročito od kada je zavladala neka vrsta književne koegzistencije, samo su oni, izgleda, više smetali svojim primjerom, nego podsticali na ozdravljanje nekih književnih i izdavačkih prilika. Kada se ovakve stvari dešavaju živim autorima, ukopčanim u savremeni književni tok a što je ostalo za mrtve, kada bi bilo nešto objavljeno iz njihove zaoštavine, ukoliko nijesu uspjeli, za života, da svojim djelom skrenu pažnju na sebe?
Upravo je takav slučaj sa romanom Nikole LOPIČIĆA “Ne diraj palmu”, koji je izišao prije dvije godine na Cetinju u izdanju “Oboda”. Više okolnosti izaziva čuđenje da se takvo nešto moglo dogoditi ovom piscu. Prije svega, Lopičić je poznat i priznat kao jedan od vodećih crnogorskih pisaca između dva rata, kao jedan od kreatora modernog (u širem smislu), proznog izraza u Crnoj Gori. Njegove pripovjetke, među kojima ima i antologijskih, prešle su uže domaće okvire i izašle na jugoslovenske širine, gdje predstavljaju zapažena djela (zbirka “Seljaci”, u izdanju “ Savremenika” CKZ 1939. god. Priče izašle u “Politici” kasnije opsežna knjiga “Na kamenu” i dr.). O tome je već pisano u nekoliko navrata i tu nije ništa sporno. Zatim, Lopičić je žrtva rata, masakriran i ubijen kao antifašista, i ta okolnost je obavezivala da se njegovo djelo prikaže, makar memorijalno, a pogotovu kada je bio u pitanju novi rukopis, pronađen u književnikovoj zaoštavini kod porodice, hrvatskog pjesnika A. P. Boglića u Zagrebu.
Mislilo se sve do ovog rukopisa, da je predratni Lopičićev opus sve što imamo od njega. Međutim, romanom “Ne diraj palmu” iz splitskog života uoči rata dobili smo novo djelo i to za razliku od njegovih pripovjedaka sa sela, roman sa urbanog područja,  što proširuje i upotpunjuje književne i društvene karakteristike ovog pisca. Razumnjivo bi bilo interesovanje i radoznalost za ovo novo djelo, makar ono i ne stajalo uvijek na književnoj visini njegovih najboljih pripovjedaka. Za jednog pisca, koji u svojoj epohi, i za svoju sredinu, nešto znači, mora se imati interesovanja i za sve drugo što je napisao, od bilježaka, pokušaja, uspomena, do privatnih pisama. U Lopičićevom slučaju to interesovanje je izostalo, sa malim izuzetkom, kao da su neki književni kritičari uzmicali da prikažu prosedee i rezultate, koji su doduše, odgovarali jednom drugom vremenu, ali koje je predhodilo ovom našem i predstavlja njegovu dubinsku pozadinu. Možda su se bojali da ne ispadnu nesavremeni ili je po srijedi nehat: o onome koga tu nema ne treba ni da se piše. Tako se nije pojavilo iole širih i mjerodavnih prikaza na ovu knjigu, koji bi rasvijetlili Lopičićevo djelo i ukazali na presjek događaja u četvrt do dvanajest stare Jugoslavije, koje ono obrađuje.
Ne znam iz kojih je razloga Lopičićev roman doživio nemilost kritike još i prije nego što je bio pročitan u rukopisu. Nije se još znalo valjano ni šta sadrži, a već je bio odbijen od dotacije u republičkom Fondu za pomaganje kultrnih djelatnosti, gdje su sjedeli i neki pisci kao njegovi merodavni članovi. Išlo se sa argumentom da treba pomagati mlade pisce, one “pred kojima je budućnost”, kao da se to samo po sebi ne razumije, čime se Lopičićev rukopis predlagao za arhiv i za izdavanje u drugim, boljim vremenima po izdavače.
Zar je pisac “Imanja”, “Na oranju”, “Loza”, “Guslara” i drugih poznatih pripovjedaka, kao i nekih odlomaka iz ovog romana, zaslužio da se, i posthumno, ovako ćutke prelazi preko njega.

NIKOLA M. LOPIČIĆ - BIOGRAFSKI PODACI

Jugoslovenski književni leksikon o Nikoli LOPIČIĆU
LOPIČIĆ Nikola (Titograd – 1909 – Lepoglava, Hrvatska, logor, maj 1945.), pripovedač. Napredno orijentisan crnogorski intelektualac, on je pregršću pripovedaka posvedočio dar autentičnog posmatrača i slikara. Pretežno tematsko područje njegovih pripovedaka je crnogorsko selo sa mučnim socijalnim menama i preobražajima u isgorijskom sukobu tradicije i novoga vremena. Napredak od obećanja do umetnički uspelo uobličenih celina vidno se očituje. (B. Novaković)
Bibl: Seljaci (1939)., Domaće ognjište (1951)., Na kamenu (1953).

Jugoslovenski književni leksikon, Drugo dopunjeno izdanje, Matica Srpska, Novi Sad 1984, str. 436.

NOBELOVAC IVO ANDRIĆ O NIKOLI LOPIČIĆU I NJEGOVOJ ZBORCI PRIPOVEDAKA “SELJACI”

... “Ova zbirka pripovedaka predstavlja, sama po sebi, jedan zanimljiv predmet proučavanja. I to po piscu koji je mlad i nesumnjivo darovit, po načinu pričanja koji je ne toliko originalan koliko savremen, po sižeu koji je u isto vreme u večan i podvrgnut promenljivim društvenim shvatanjima i ćudima književnih moda. Ali, naš današnji zadatak je određen i ograničen. Dati mišljenje da li su ove pripovetke podesne da budu primljene za izdanje Srpske književne zadruge i to mišljenje objasniti.
Od osam pripovedaka u ovoj zbirci šest je štampano u Srpskom književnom glasniku, a dve su, kako izgleda, neobjavljene. Pada u oči da su ove dve neobjavljene pripovetke mnogo slabije od ostalih. Prva od njih, vrlo obimna pripovetka Serdar, tako je slabo zasnovana i ovlaš izvedena da odudara od ostalih, naravno svojim slabim stranama i da, po mom mišljenju, ne dolazi u obzir za jednu knjigu u Zadruginom izdanju.
Ostale pripovetke, pored svih nedostataka o kojima ću odmah kazati šta treba, odgovaraju, mislim, književnom merilu Zadruginih izdanja.
Retko je kada naslov jedne knjige u tolikoj meri odgovarao sadržini kao u ovom slučaju. Sve ove pripovetke govore isključivo o seljacima i seoskom životu. I to seljacima jednog specifičnog, usko omeđenog kraja, Crne Gore. Dva osnovna instikta: glad i ljubav, jedine su teme Lopičićevog pričanja. Sedam pripovedaka, samo su sedam monotonih varijanata te iste teme. Međutim, ta jednoličnost nije nehotična nego voljna i ne ide na štetu književne vrednosti zbirke. Ona celom delu daje ono što se u slikarstvu zove ton.
Način g. Lopičićevog pričanja je ličan i književan, pomalo krt, ponekad nedovoljno jasan, ali uglavnom zanimljiv i što je glavno istinit i umetnički veran. Grešaka ima, ali one nisu takve da se pisac njih nebi mogao otrsti. One su naročito u jeziku i stilu, i naročito u nedoslednosti piščevoj u rukovanju jezikom i stilom. Kod njega se često boja lokalnog govora njegovih ličnosti meša sa piščevim kazivanjem, i to bez ikakve logike i doslednosti. Sem toga, ima izvesnih aljkavosti koje se ne daju ničim objasniti i koje pisac treba svakako da izbaci pre štampanja.
Jedna napomena. Sve pripovetke imaju jaku socijalnu notu, ali bez suvišne podvučene tendencije i bez književnih nedostataka koji su u nas tako često pratili ovu vrstu književnosti.
Ukratko: mislim da bi zbirku g. Lopičića trebalo primiti za Savremenik Srpske književne zadruge i u isto vreme zamoliti pisca: l. da ispravi izvesne omaške i aljkavosti u jeziku, stilu i ortografiji., 2. da pripovetku Serdar zameni drugom ili prosto izostavi.
Na kraju, molim da ove pripovetke ili, u svakom slučaju, dve od njih, (Mašanov zločin i Jošana), pročita neko od gospode iz Književnog odbora.

KNJIŽEVNI KRITIČARI O LOPIČIĆEVOM DJELU

Milorad STOJOVIĆ

“Prevashodno zainteresovan za socijalnu strukturu crnogorskog sela, koje su tridesetih godina razdirali sukobi između tradicionalnih normi i novih oblika života i morala, političko-stranačke razmirice, korumpiranost, zelenašenje i razne druge nedaće, koje su u onoj dosta zaostaloj, patrijarhalnim naslagama opterećenoj sredini donosili zakašnjeli procesi kapitalističkog razvitka – Lopičić je neposredno doživio i suštinski poznavao socijalne odnose na selu, unutrašnje i spoljašnje sukobe u društvu. Pokazujući njihovo moralno-psihološko reflektovanje na ljudske sudbine, on je, kroz karakteristička simbolična stanja i detalje sublimirao složenost tih odnosa i dao široku realističku sliku crnogorske stvarnosti onog razdoblja. Drame pojedinaca književnik Nikola Lopičić uklapa u dramu sredine, u društvenu dramu. Zato njegove priče čine pravi utisak u sklopu djela kao cjeline. Izdvojeno gledane, mnoge mogu ostaviti utisak nedovršenosti. Međutim, i kada se bavi malim temama i idejama, one plastično formulišu “konkretan” odnos, misao koja pisca zanima. Ma koliko motivski različite, Lopičićeve priče se u onim magistralnim linijama i tokovima dodiruju i prožimaju. To je, pored ostalog, dokaz da je ovaj pisac imao predispozicije za novelističke i rokaneske forme, što potvrđuju pripovijetke “Imanje”, “Seljaci”, “Jošana” i “Serdar”.

Janko ĐONOVIĆ

“... Nas nekoliko drugova iz literarnog kružoka “Skerlić” stalno smo se družili sa Lopičićem i planirali razne književne diskusije. Često bismo slušali sižea tolikih pročitanih knjiga, koje je Nikola Lopičić neumorno pričao, tako da smo rađe njega slušali nego sami čitali. U tome smo se mogli potpuno osloniti na njega. U školi, međutim, nije briljirao iz književnosti. Njegovi pismeni zadaci iz književnosti često su ocenjivani slabom ocjenom što je sve nas čudilo. Doduše, Nikola je znao da se prepire sa nastavnicima, što je, vjerovatno, moglo imati nekog uticaja na to ocjenjivanje. Kasnije sam pitao našeg profesora, inače poznatog književnog radnika i univerzitetskog profesora dr. Vida Latkovića, kako je mogao davati slabu ocjenu Lopičiću, pošto smo ga smatrali jednog od najpismenijih među nama. Profesor nije to poricao, ali je htio takvim postupkom da ga vrati na školski postupni rast, jer je, veli, imao nekih stilskih i gramatičkih praznina koje je morao popuniti. Inače, Nikola je znao da prilegne kad dođe do “gustog”, kad je trebalo svršiti razred ili položiti neki ispit. Profesore je znao  izvrsno da karikira i to u nekoliko ovlašnih pokreta, intonacija, u sve je unosio strast, duh, svemu je davao svoj pečat.
    U dugim šetnjama po okolini Cetinja Nikola Lopičić bi nam pričao i sve ono što su njemu pričali drugi, naročito njegovi seljaci sa Ceklina. Činilo se da je on te priče pred nama ponovno intenzivno doživljavao i sutradan ih belježio, kako ih je već njegova bujna mašta prikazivala na svoj način. To su bili zameci budućih poznatih pripovjedaka, naročito onih iz vremena Austrije i u vezi sa pečalbom po svijetu.”

Ivo FILIPOVIĆ

“Kada se krajem 1934. godine (kraj ljeta), kao mladi suplent na svom prvom nastavničkom mjestu Nikola Lopičić pojavio u Bijeljini, i svojom pojavom i onim što se o njemu već znalo, odmah je osvojio simpatije i omladine i građana. Pročulo se već da je taj zgodni, povisoki, crnomanjasti mladić romantičnog izgleda pisac i to napredni pisac, a to je u poletnom revolucionarnom vrenju koje je tada prožimalo sav istočnobosanski gradić bilo dovoljno da od svih bude primljen toplo i neposredno. Ali, tek kada je u razredu stupio u neposredan kontakt i dodir sa đacima, kada su mladići i djevojke, dječaci i djevojčice začule njegovu riječ, novu i zvonku, kada su osjetili plemeniti dah njegove bogate ličnosti, - svi su bili zaneseni i njime i onim što je govorio... Kada su malo zatim, u oktobru 1934. godine, nakon đačkih demonstracija ukinuti sedmi i osmi razred gimnazije, Nikola Lopičić svojim stavom i držanjem u đačkim očima poprimio je značenje svjetionika...
O njemu su kružile mnoge anegdote a mnogi su ga učenici zapamtili ne samo kao uzornog profesora, već i kao divnog starijeg druga koji im je znao pomoći (savjetom, intervencijom i novcem), i u njihovim životnim i intimnim neprilikama. Kada je ujesen 1935. godine odlazio na svoje novo radno mjesto u Split, od Bijeljine do Rače ispratila ga je doslovno čitava gimnazija, svi đaci i profesori.

Mira BOGLIĆ

...”Crnomanjast, lijep i živih očiju, on je nosio u sebi mnogo snage i vitalnosti i narav umjetnika. Gvozdeni lanac stezao se oko tih tajnih sastanaka, oko tih maštovitih večeri nakon  kojih je ratna noć izgledala manje crna, a zavijanje sirena policijskih automobila manje stravično. Oaze svijetla u kojima je živjela sloboda nijesu se mogle ugasiti. Ugrožene na jednom mjestu, palile su se na drugom. Stan u Mandaličinoj ulici imao je sreće da dugo ostane neotkriven. I u njemu bilo je prolaznih, šutljivih gostiju koji su odlazili u vrlo rane jutarnje sate. Put je vodio prema Savi. I tako u kasnu jesen jednoga jutra, iz tog istog stana pošla su braća Lopičić. Vidjela sam ih s ugla, gdje sam ispred kafane Mandalica držala na oku Ilicu u oba smjera. Prešli su kolnik i u Vodovodnoj dočekao ih je mali sivi automobil. Još jedan pogled izdaleka. Bili su vrlo ozbiljni i smireni. Trebalo je da kolima dođu do nekog mjsta na Savi, a onda dalje pješice na oslobođeni teritorij. Na rastanku, Nikola Lopičić povjerio je A.R. Bogliću na čuvanje svoj tek dovršeni roman.
Ali to nije bio rastanak sa braćom Lopičić. Onaj pravi rastanak i konačni, uslijedio je nekoliko dana kasnije. Jer, sjutradan u one iste rane sive jutarnje sate, netko je pozvonio na vratima u potkrovlju kuće br. 4 Mandaličine ulice. Braća Lopičić nisu se mogli probiti do oslobođenog teritorija. Pošto su jedva izbjegli raciju u selu gdje ih nije dočekala veza, oni su se vratili u Zagreb. Trebalo je pokušati ponovo. Očekivala se nova veza. Ali, po gvozdenoj logici slučaja, ustaško redarstvo bilo je brže. Lopičići su uhapšeni u svom stanu tri dana nakon neuspjelog pokušaja bijega. Više ih nikada nijesmo vidjeli. Ostao je samo roman u rukopisu i sjećanje na dva draga prijatelja, na dva divna čovjeka, na dva brata iz krševite Crne Gore, koji su poginuli iza bodljikave žičane ograde lepoglavačkog logora.

LOPIČIĆ NIKOLA - BIBLIOGRAFSKI PODACI

LOPIČIĆ, Nikola (Titograd, 1909 – Lepoglava, maj 1945). Potiče iz siromašne zemljoradničke porodice. Brat Blažo, prof. ubijen zajedno s njim u Lepoglavi. O.šk. i gimn. završio na Cetinju (1930., Fil. fak., jugoslovensku književnost u Beogradu (1934). Profesor gimnazije u Bijeljini (1934-1935), klasične gimnazije u Splitu (1935-1940) i u Sarajevu (1940-1941). Za vreme II svet. rata bio u internaciji po italijanskim logorima do kapitulacije Italije. Krajem 1943. došao je u Zagreb. Tu su ga ustaše uhapsile u stanu književnika M. Boglića, sprovele u Jasenovac, docnije u Lepoglavu gde je ubijen. Pripovetkama je sarađivao u listovima i časopisima: Srpsko Kosovo (1926-1927), Mladost (1926-19028), Venac (1926-1927), Književni sever (1927-1928), Slobodna misao (1927-1929), Vijenac (1927-1928), Gajret (1928), Novi čovjek (1928), Misao (1929), Književni polet (1929), Mlada Zeta (1929), Pregled (1929-1930), Srž (1929), Život i rad (1929), Južni pregled (1930-1931), Zapisi (1930), Mlada Bosna (1930-1931), Stožer (1931-1932), Rad i trud (1931), Jugoslovenski dnevnik (1933), Srpski književni glasnik (1938-1939). Zastupljen u Antologiji pripovijedačke proze Crne Gore 1918-1965 (Cet. 1965), i Antologiji crnogorske književnosti IX-XX vijeka (stvaranje XXXI, 10, 1976). U rukopisu ostao nedovršen roman.

BIBLIOGRAFIJA – Seljaci, prip., Bg 1939; Domaće ognjište, prip., Bg 1951; Na kamenu, prip., Cet. 1953; Glad i kamen, izbor, Tg 1965; Ne direj palmu, rom, Cet. 1972; Brazde u kamenu, prip., Bg 1976; - P r e v o d i: na ruski: Zemla (Zemlja), prev. J. Belaeva, Povesti i rasskazi jugoslavskih pisatelej II, Moskva 1959.

LITERATURA – M. Ristić: Jedan pogled na poeziju najmlađih (N.L.), Preporod XI, 3/4, 1929/30, 108-113; V. Latković: Prilikom književnih večeri mladih iz Crne Gore, Zapisi VI, 6, 1930, 381-382; M. Ristić: Posleratna grozničavost i današnja pripovetka najmlađih, Mlada Bosna III, VI, 1930, 126-132; S. M. Štedimlija: Odgovara svima, Zeta, 8-11, 1932; Isti: N.L. i Pravda, Zeta, 19-21, 1934; M. V. Martinović: Smotra crnogorske poezije (N.L.), Zeta, 17, 1938; B. Stojković: Pripovetke N.L., Seljaci, Pravda, 19. IV 1939; M. Đ(ilas): Seljaci N.L., Umetnost i kritika, 3, 1939, 184; Đ. Radović: N.L., Seljaci, Politika, l. VIII 1939; R. Dimitrijević: Pripovetke N.L. (Seljaci), Južni pregled XIII, 12, 1939, 428-432; M. V. Martinović: Predratna i poratna mapa crnogorske pripovijetke (N.L.), Zeta, I, 1939; R. Mladenović: N.L., Seljaci, XX vek II, 5, 1939, 774; Z. M. Popović: N. L., Seljaci, Jugoslovenski rasvit VIII, 3, 1939, 61-62; N. Prodanović: N.L., Seljaci, LMS, CXV, 352, 1-2, 1939, 149-150; M. Stanić: N.L., Seljaci, GJPD XX, 1939, 40-42; V. Škurla-Ilijić: N.L., Seljaci, Novo Doba, 248, 1939; T. Potokar: N.L., Seljaci, Dom in svet II, 1940, 181-184; Ž. P. Jovanović: N.L., Stvaranje VIII, 6, 1953,394; Đ.Radović: Pripovjedački lik N.L., Stvaranje VIII, 6, 1953, 305-326; predg. knj. Na kamenu, Cet. 1953, 5-26; Ličnosti i dela, Cet. 1955, 240-262; B. Novaković: Pripovedačko delo N.L., Knjiž. novine, 13. V 1954; M. Protić: N.L., Na kamenu, Književnost XVIII, 3, 1954, 259-260; M. Ražnatović: Ljudski bol N.L., Stvaranje IV, 5, 1954, 324-326; N. Disopra: L. Crnogorci, Mogućnosti II, 2, 1955, 140-147; J. Đonović: Pripovedač N.L., Oslobođenje, 5. IX 1956; N. S. Martinović: N.L., Stvaranje XI, 9/10, 1956, 557-558; J. L(opičić): Profesor N.L., književnik-borac, Prosvjetni rad, 1.VI 1959, 3; A.: N. Lopičić, Povesti i rasskazi jugoslavskih pisatelej II, Moskva 1959, 634; M.A. Boglić: Roman jednog ilegalca, Vjesnik, 18. VI 1961; Ž.P. Jovanović: Poginuli književnici N.L., Invalidski list, 14. X 1961; I. Sekulić: O N.L. (referat za nagradu  SANU), Iz domaćih književnosti II, NS 1964, 379-380; M. Stojović: Prozno kazivanje Crne Gore. N.L., Stvaranje XX, 10, 1965, 961; M. Basnjević: Povodom pisma N.L. (u knj. Glad i kamen), Tg 1965, 577-580; D. Bobić: O L. profesoru u splitskoj Klasičnoj gimn. u godini 1936/1937, Glad i kamen, Tg 1965, 582-584; D. Denković-Bratić: O studentskim danima N.L., Glad i kamen, Tg 1965, 574-577; B. Milačić: Impresije o djelu N.L., predg. knj. Glad i kamen Tg 1965. 7-21; I. Filipović: Svjedočanstvo o N.L. u Bijeljini i Zagrebu, Glad i kamen, Tg 1965, 580-582; N. S. Martinović: Razvitak štampe i štamparstva u Crnoj Gori, Bg 1965, pas.: A.: Glad i kamen N.L., Politika,  30. X 1966; M. Banjević: Iz prepiske N.L., Knjiž. novine, 26.XI 1966; M. Bošković: Živjeti na kamenu (Glad i kamen), Pobjeda, 8. XII 1966; S. Perović: N.L., Glad i kamen, Stvaranje XXI, 10, 1966, 1226; J. Đonović: Trajne vizije. Međunarodni pripovjedač N.L., Knjiž. novine, 4. III 1967; V. Minić: N.L. Tvorac jedinstvene književne antropologije, Ovdje VI, 67, 1967, 13-14; M. Stojović: Uzbudljivo svjedočanstvo vremena. O prozi N.L., Stvaranje XXIII, 7-8, 1968, 683-692; J. Đonović: Prilog biografiji N.L., Stvaranje XXIII, 7-8, 1968, 693-703; Isti: Pogovor knj. Ne diraj palmu, Cet. 1972, 271-291; B. Bulatović: N.L., Ne diraj palmu, Borba, 19. V 1973; A. Ivanović: Tragom posmrtnog romana N. L. – Punje, Ovdje V, 53, 1973, 13; A. Pejović: Roman N. L. Ne diraj palmu, Knjiž. novine, 16. II 1975; J. Đonović: Nezabeležen, gotovo prećutan, Politika, 3. V 1975; M. Kralj: Riječ smrću prekinuta, Stvaranje XXX, 8-9, 1975, 1166-1191; Isti: Crnogorsko selo u prozi N.L., Ovdje VIII, 89, 1976, 11-12; predg. knj. Brazde u kamenu, Bg 1976, 5-19; J. Đonović: Marginalije o životu i djelu N.L., Glasnik SANU, 2, 1979; B. Milačić: (M.L.), Crnogorske književne teme, Tg 1980; D. Lončar: N.L. (1909-1945), bibliografija, Stvaranje XXXVII, 12, 1982, 1391-1400.

Ž.P. Jovanović
N. Racković

CRNOGORSKI PEN CENTAR

Crnogorski PEN centar objavio je imena 26 književnika iz XIX i XX veka koje smatra nezaobilaznim za univerzitetski nastavu književnosti. Navedeni su sledeći književnici: Petar I Petrović Njegoš, Petar II Petrović Njegoš, Stefan Mitrov Ljubiša, Marko Miljanov, Risto Ratković, Mirko Banjević, Radovan Zogović, Nikola Lopičić, Mihailo Lalić, Mihailo Ražnatović, Radoslav Rotković, Sreten Asanović, Vojislav Vulanović, Sreten Perović, Branko Banjević, Jevrem Brković, Gojko Janjušević, Husein Bašić, Mirko Kovač, Mladen Lompar, Zuvdija Hoxić, Ćamil Sijarić, Borislav Pekić, Miodrag Bulatović, Danilo Kiš i Branimir Šćepanović. Kao što se vidi u navedenim imenima nalazi se ime našeg bratsvenika književnika Nikole Lopičića.