Ilija Vukov Lopičić - narodni učitelj (1877 - 1912)

Rođen je na Gornjem Ceklinu, okrug Cetinjski, 20. jula 1877. godine. Njegov otac Vuko S. Lopičić,  poginuo je na nekoliko mjeseci prije rođenja svoga jedinca sina Ilije.  Pok. Iliju, njegovao je i vaspitavao njegov prestareli djed Savo. Osnovnu školu svršio je u rodnom mjestu a nižu gimnaziju i bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju.

Postavljen je prvi put za učitelja 9. septembra 1898. godine, i u tom svojstvu neprekidno bio do 28. septembra 1912. godine, koga je dana u viteškom svom zanosu, podgrijevan prošlošću svojih predaka i idealima, kojima je kao narodni učitelj odano služio, pao pod Širočkim Visom u borbi protiv petvjekovnog ugnjetača srpskog naroda. Pok. Ilija služio je kao učitelj: Karuču, Ulcinju, Ljubotinju, Boljevićima, Gornjem Ceklinu i Cetinju. Bio je primjeran i kao učitelj i kao drug. Svuda gde je služio ostavio je najbolje uspomene, i bio je uvažavan kako u narodu, tako i kod drugova i pretpostavljenih. Pokojni Ilija nije ostavio iza sebe muškog poroda i njegov se dom za svagda ugasio. Slava pok. Iliji V. Lopičiću, narodnom učitelju i nacionalnom borcu, palom na polju časti i slave!

Podgorica
Dušan. P. Vukčević
učitelj¹

SKUPLjAČ NARODNIH UMOTVORINA

Još jedan bratstvenik bratstva Lopičića sa Ceklina, od rane mladosti pokazivao je interes za izučavanje crnogorskog folklora, narodnih igara i davnih običaja. Iako  opterećen obavezama prema porodici (čuvanje stoke i pomagnje u poljskim radovima, i učenju) svakodnevno je peške odlazio do Cetinja i vraćao se kasno popodne na selo. Ilija Lopičić, učenik Bogoslovsko učiteljske škole na Cetinju, nalazio je vremena za obilazak gradske biblioteke, arhiva i drugih centara kulture tadašnje Crne Gore, čitao je i beležio po nešto od onoga što bi mu se dopalo iz narodnih predanja i umotvorevina, duboko ubeđen da će to kad tad biti od koristi. Poseban afinitet pokazao je za izučavanje korišćenja slobodnog vremena od strane mladih i igre koje su tada bile upražnjavane.
Prenosimo nekoliko njegovih opisa društvenih igara koje su se krajem XIX veka upražnjavale u Crnoj Gori.

BIKA
Odaberu seljaci jedno mjesto, gdje će se igrati., pošto se okupe na to određeno mjesto, posijedaju, vode razgovor koje će se igre igrati i odrede igru “bika”. Pošto su odredili igru, onda izaberu kutnjeg starješinu, a jednu babu grbavu odrede, da ide za govedima, obuku je u prljavim haljinama i dadnu joj štap. Domaćin kutnji babi, kao pastiru rječe: “Mnogo je babovih govedi, a evo se primiče već i zima., bolje bi bilo da neke ubijemo, a neke da prodamo, jer se bojim da nam pića ne manjka, a izabraćemo od njih koja su najgora”. Baba govori: “Hajdemo sinko duše mi.” Domaćin kutnji uze babu sa sobom, otidoše da izaberu od govedi. Kad dođoše do prvog, domaćin reče: “Ovaj je slab u životu, ne vrijedi više za bika - da ga ubijemo?” Baba odobri. Otidoše do drugoga, baba se požali da je mahnit za tuđim govedima, oni ga odrede za sjekiru, ali babi, kao pastiru, žao joj bi da ga ubiju pa reče: “Ne sinko za Boga, ovaj je mlad, prodajte ga.” Otidoše na trećeg, koji je debele šije, zdrav, baba za njega govori: “Sinko, ovoga da ostavimo za bika, jer će porod biti njemu slična.” Tako i urade.
Sad prelaze na krave., dolaze na prvu, piplju je, gledaju joj zube, ali je mršava, krnjoroga, bez zuba, te domaćin progovori babi: “Šta ćemo baba od ove, mršava je, bez zuba, niti valja za pripašu, niti valja za ubiti ni prodati., ali ćemo je ubiti i baciti psima.” Baba došla već do plača, moli i kumi bogoradeći: “Ne, sinko, jer ja ih poznajem bolje nego svi vi, a vidiš li kakva je? A kad joj se dadne podmute i malo se bolje drži od ovih, a još dadne joj se dobar bik, onda je bolja za pripašu od svijeh ovdje što su.” Prelaze na drugu i to jalovicu, ali i prije no su došli do nje viče baba: “Miči mi se sa očiju, crkavica je izjela, i dosada sam se zaludu mučila.” Prelaze na treću, pa domaćin pita: “Kakva je ova jalovica?” Baba odgovara: “Sinko, ne vidiš na nju da je dobra i lijepa za pripašu, ova je od one jelulje krnjoroge, bezube, te hoćaše da je ubiješ i baciš psima.” Pošto su sve priješli, one koje su odredili za sjekiru, prodaju i ubiju, a one koje su ostavili za pripašu, sastavljaju i čuvaju da im je viša korist od istih.

KOJE SELO ZNAŠ
Okupi se nekoliko djece, izaberu jednog najstarijeg među njima za sudiju, koji svakoga pita redom: “znaš li koje selo? Upitani kazuje koje selo zna, tako pita drugog i trećeg itd. pa ako bi kazao koji jedno selo od onih što su već spomenuta, onda mu se uzima kapa, ili ma šta drugo. Tako sve neprestano, dok ne ostane jedan najzadnji koji nije pogriješio. Ovaj uzme sve stvari od onih koji su pogriješili, pa pita sudiju, kojeg su odprije izabrali, kakvu kaznu zaslužuje ova? Što reče sudija, valja da izvrši onaj, čija je kapica ili izvučena stvar.

GUTE
Odrede se dvojica, uzmu po jedan štap, pa sjednu na sred kuće jedan od drugog podaleko. Tada dođe jedan čovjek, uzme štapove i jednome i drugome, priveže štapove ispod koljena, dobro prikupe noge ka sebi, a ruke primaknu do laktova ispod štapova i tvrdo ih uvežu da nikud ne mogu maknuti. Pošto su sve svršili, onda se primaknu jedan drugome samo toliko da mogu jedan drugoga doticati prstima od nogu. Onda se guraju i gledaju koji će kojega prevaliti. Guraju se duže ili kraće vrijeme tj. dok se jedan od njih ne prevali. Onaj drugi ga goni dok mu se ne dosadi, a onaj koji je pao, vrlo se rijetko dešava da može poslije da se ispravi.

VISIGAĆA
Odrede se nekoliko djece i to po dvojica, pa se nose i to ovako: onome, što ga nosi svoj drug, obrnu glavu niz leđa dolje do niže pasa svoga druga, a noge mu privežu za glavu svoga druga. Pošto ih tako utvrde, onda onaj što nosi ide od jednog do drugog klanja, dok mu se ne dosadi i tako naizmjenice, dok se svi izdovolje.²

1. Sećanje Dušana Vukčevića, učitelja objavljenog u Spomenici učiteljima i učiteljicama izginulim i pomrlim u ratovima 1912-1918, druga knjiga, izdanje Udruženja jugoslovenskog učiteljstva – Povereništvo Beograd, 1926.
2. Pribrao Ilija Lopičić, učenik Bogoslovsko učiteljske škole na Cetinju.  Objavljeno u časopisu “LUČA”, književnom listu društva “Gorski vijenac”, godina IV. sveska IV. za april 1898. god. na Cetinju, str. 195-196.